Na nedavno završenom Drugom međunarodnom festivalu animiranog filma u Banjaluci, posjetioci su imali priliku pogledati svojevrsni kuriozitet  - izbor animiranih filmova "Trećeg rajha", umjetnost koju poznavaoci ove produkcije danas nazivaju "Filmovi iz nacističkog doba". Riječ je o filmovima koji su snimani od 1933. do 1945. godine i koji su dugo bili zabranjeni i javnosti nepoznati. Nastajali su u jednom specifičnom vremenu i u kontekstu buđenja i jačanja monstruozne nacističke svijesti, što je kasnije proizvelo stav da sve što je nastalo u "nacističkoj Njemačkoj treba sakriti od očiju generacija koje su došle poslije"

Razgovarala: Tanja Gatarić

Prvi put van Njemačke ovu produkciju imala je priliku da pogleda banjalučka publika i to zahvaljujući Goethe Institutu i gdin. Ulrichu Wegenestu, koji je odabrao filmove za Festival. O samim filmovima, njihovom značenju i poruci koju su nosili u vremenu u kojem su snimani, razgovarali smo sa izvršnom producentkinjom Festivala Radanom Klepić

- Riječ je zapravo o filmovima koji nisu klasični propagandni filmovi mada ih svi tako najavljuju. Ono što je poznato je da je Hitler bio veliki zaljubljenik u animirane filmove, a sama produkcija filmova u Njemačkoj je u to vrijeme bila velika. Hitler i sam Gebels, koji je u to vrijeme bio ministar propagande su željeli da na neki način pobijede Disneya u toj cijeloj priči, da zapravo naprave njemački pandan Disneyu i snime filmove, koji će na neki način odvući pažnju publike od političkih dešavanja koja su u to vrijeme bila aktuelna u Njemačkoj - objašnjava Klepićeva. Ona je istakla da svi koji su imali priliku da pogledaju filmove mogu da primjete da su oni u potpunosti u tom nekom Disneyevom stilu.

- Kao što je rekao i gdin. Wegenest, veoma je upitno razgovarati o nekoj njihovoj velikoj umjetničkoj vrijednosti, međutim, oni nose sliku vremena vremena Njemačke u nacističkom periodu. Osim toga ti filmovi jesu nazvani 'Animirani filmovi Trećeg rajha', ali i Wegenest je istakao da on preferira naziv 'Filmovi iz nacističkog doba', zato što je 'Treći rajh' naziv koji su oni sami sebi dali - kaže Klepićeva.

Filmovi su prikazani u dva bloka, prvi blok je nazvan "Hitlerov san o Miki Mausu", dok je u drugom bloku prikazan program "Avangarda i unutrašnja emigracija".

- Kada je u pitanju prvi blok, ako pogledate sinopsis u svim tim filmovima postoji jedna skrivena propaganda. U prvom filmu 'Nevaljalac' imate šumu u kojoj sve savršeno funkcioniše, gdje sve životinje žive jedan harmoničan život, dok se ne pojavi lija koja kvari idiličnu situaciju i oni se udružuju da bi tu liju pobijedili. Intersantan detalj tog filma je da je za zvuk osa koje se pojavljuju i napadaju liju, korišten originalni snimak njemačkih vazduhoplovnih snaga - rekla je Klepićeva.

Jedan od filmova iz drugog bloka je film Herberta Seggelkea "Balet linija i tačkica". On koristi američki džez suprotno estetskim idejama nacista. Gestapo je proganjao mlade u Njemačkoj tzv. "Swingjugend", koji slušaju američki swing, te je ovaj film pravi čin protivljenja. U unutrašnjoj emigraciji apstraktni avangardni film "Igra boja" snimio je Hans Fischinger, jer je u nacističko vrijeme bilo koja vrsta avangardnog izražavanja bila zabranjena i definisana kao "degenerisana umjetnost". Film je premijerno prikazan 26. februara 1939. godine u hamburškom bioskopu "Voterlu" i čudno je da je prikazivan dvije nedjelje i bio odlično prihvaćen. Samo mjesec dana kasnije "Voterlu" je zatvoren.

Prema riječima Klepićeve, filmovi Trećeg rajha  prikazani su samo u Banjaluci, te da su dvorane bile prepune.

- Gdin. Wegenest je oduševljen posjećenošću i zainteresovanošću publike za ove filmove, tako da dogovaramo da već sljedeće godine dobijemo još jedan veoma zanimljiv program iz Njemačke - kaže ona.

O produkciji animiranih filmova iz perioda Hitlerove vladavine u intervjuu za DEPO govori i Dr. Midhat Ajanović, profesor historije filma na Sveučilištu Gotteborg, vrsni animator i poznavalac historije svjetske animacije.

Kakvu je poruku Hitler pokusavao u tom periodu plasirati s obzirom da su filmovi kasnije zabranjeni?

- Poruke koje je Hitler pokušavao plasirati su uvijek iste. No, filmom se više bavio Goebels koji je prema nekim svjedočenjima bio frustriran činjenicom da je Disney najveći dio svoje inspiracije crpio iz njemačke kulture o čemu je detaljno pisao Robin Allan u svojoj knjizi 'Walt Disney and Europe'. Stoga je Goebels na njemačke animatore stalno vršio pritisak tražeći da stvore analogiju Disneyu. Osim toga, Goebelsova opčinjenost Disneyem dolazila je i, kako god to čudno zvučalo, i zbog jedne vrste obostranih simpatija između nacista i Disneya koja se temeljila na njivom zajedničkom antikomunizmu što je Disneyeva trajna ideološka konstanta. Danas se zna da je Disneyev osobni advokat Gunther Lessing učestvovao u organizaciji atentata na meksičkog junaka Pancha Villa, a distributer Harry Cohn je imao sliku Mussolinija u svom uredu. Uostalom Disney je bio jedini veliki producent koji je zvaničino primio Lenny Riefenstahl prilikom njenog neuspješnog pokušaja da promovira svoju Olimpyu u USA 1938, primio je Mussolinijevu medalju za umjetnost i viđali su ga na sastancima američkih nacističkih simpatizera predvođenih Charlesom Lindbergom.

O produkciji animiranih filmova iz nacističkog perioda:

O konkretnoj retrospektivi nisam baš mnogo upoznat jer ove godine nažalost nisam imao vremena putovati u Banja Luku iako sam bio pozvan. Međutim na drugim mjestima i u drugim prigodama imao sam priliku vidjeti veliki broj njemačkih filmova, animiranih i drugih, nastalih u vrijeme Trećeg Reicha. Činjenica da su ti filmovi dugo vremena bili nepoznati posljedica je jedne inercije, stava da sve što je nastajalo u nacističkoj Njemačkoj treba sakriti od očiju generacija koje su došle poslije. A i u toj nacističkoj Njemačkoj su se radili filmovi… Primjerice, u toj se zemlji, što se eventualno tek uzgredno spominje u udžbenicima, razvila i prva televizijska mreža na svijetu i prvi direktan televizijski prijenos nekog događaja u historiji je Hitlerov govor na otvaranju Olimpijade u Berlinu 1936. Ima toga još. Često se ide toliko daleko da se iz enciklopedija izostavlja podatak da su braća Skladanowsky iz Berlina uspješno eksperimentirali sa svojim bioscopom u isto vrijeme kada i Lumierovih sa svojim cinematografom.

Da bismo razumjeli o čemu se tu radi moramo shvatiti kontekst u kojem su ti filmovi nastajali. Nakon ekonomskog sloma Weimarske republike na vlast dolaze nacistički manijaci koji će cijeli svijet, a posebno Njemačku zavili u crno. Između svega ostalog nacisti su naslijedili tada vodeću filmsku industriju svijeta. Ono što se tokom dvadesetih godina dešavalo u Njemačkoj doista je impresivno. Berlin je bio prvi svjetski kulturni centar, a njemački film bio je nedvojbeno superioran u odnosu na ono što se stvaralo u Hollywoodu. Hollywoodski filmovi iz 1920-tih i s početka 1930-tih su, osim par slavnih izuzetaka, čista naiva i amaterizam prema onome što su stvarali Lang, Lubitsch, Murnau, Pabst, Ruttman, Siodmak, Ulmer, Wiene, Eggeling, Richter, Fischinger, Von Sternberg... U Njemačkoj se tada godišnje proizvodilo između 200 i 300 dugometražnih filmova, a usporedbe radi, danas se u Hollywoodu koji ima neograničeni monopol na kino-distribuciju u cijelom razvijenom svijetu proizvede oko 150 filmova na godinu. Zapravo, Hollywood će dostići i prestići Nijemce tek tridesetih godina i to zahvaljujući upravo doprinosu njemačkih filmskih autora koji su pred pomahnitalim brkicom pobjegli u Ameriku. Primjera radi, mislim da je recimo Murnauov američki film Sunrise (1927) najbolji nijemi film ikad snimljen, Fritz Lang je sa svojim ukupnim njemačko-američkim opusom moguće uz Kurosawu i uopće najveći reditelj igranog filma u povijesti, ciklus mračnog trilera u filmskoj historiji poznat kao Film Noir direktna je izmjena iskustava njemačkog filmskog ekspresionizma u američki socijalni kontekst itd. No, nisu svi njemački autori otišli u USA nakon nacističkog prevrata, mnogi su ostali u domovini i nastavili raditi.

Danas se zaboravlja da Hitler nije dobio ni trećinu glasova na izborima i da je preuzeo kontrolu nad Njemačkom pučem. Mnogi ljudi su jednostavno osvanuli u zemlji kojom totalitarno vladaju nacisti. Možda je ova usporedba malo nategnuta, ali mislim da ipak drži vodu: i u našoj zemlji smo 1991 zaspali u jednoj zemlji, a probudili se u drugoj. Mnogi od nas smo možda bili komunisti, socijalisti ili pristalice samoupravnog socijalizma, nismo željeli raspad Jugoslavija itd., ali na vlast su došli nacionalisti i valjalo nam je živjeti s tim. Jesmo li trebali prestati pisati, slikati, snimati… ako smo bili umjetnici? Umjetnik u takvoj situaciji može otići iz zemlje, ako ima takvu mogućnost ili ostati i prilagoditi se okolnostima. Osim toga, niti su svi mogli niti htjeli pobjeći iz domovine.

Među onima koji su ostali bilo ih je koji su, barem u početku, vjerovali u nacističke laži pogotovo u svjetlu činjenice da tokom tridesetih godina Njemačka bilježi neviđeni ekonomski napredak, a britanski premijer i svemoćni sovjetski gen-sek potpisuju ugovore o vječnom miru i nenapadanju sa Hitlerom. Najpoznatiji takav primjer je Leni Riefenstahl. Neznalice i diletanti svali čas opale po njoj sa optužbom da snimala film o Hitleru. Pa o čemu ćeš tridesetih godina u Njemačkoj snimiti ozbiljan dokumentarni film nego o Hitleru? Uzgred budi rečeno Chaplin koga se sigurno ne može dovesti u vezu sa nacizmom smatrao je Riefenstahl genijem, s čim se nije teško složiti. Iste neznalice i diletanti zaboravljaju da od onog momenta kada su njemačke trupe krenule u svoj zločinački pohod, ona nije uradila niti jedan film i da joj je nakon rata suđeno – oslobođena je po svim tačkama optužnice. Poznati historičar Richard Barsam ocjenjuje da nikada jedan film nije tako "vjerno uhvatio duh i svijest jednog socijalno-političkog pokreta na tako razotkrivajući način" kao njen film Trijumf volje. Taj film je uostalom vrlo malo prikazivan u Njemačkoj pa dakle nikad nije ni korišten kao propaganda, jer se Goebels s razlogom plašio upravo tog razotkrivajućeg efekta filma u kojem se jasno kao u ogledalu vidi koliko je groteskna opčinjenost Hitlerom. Na dugoj strani, Frank Capra i John Grierson, stratezi savezničke filmske propagande, su u stostruko većoj mjeri koristili Trijumf volje kao anti-hitlerovsku propagandu. Tek se posljednjih godina njeno djelo kontekstualizira znanstvenim umjesto  ideološkim kriterijima.  
U animiranom filmu takav slučaj je recimo sa Hansom Fischerkoesenom čije je mjesto u historiji animacije gotovo ravno onome koje u historiji dokumentarizma pripada Riefenstahlovoj. Zimus sam se recimo jako razočarao  kada sam posjetio inače fascinantni „Muzeju filma i televizije“ u Berlinu i vidio da se njega uopće ne spominje.

Jedan od autora koji se spominje je i Hans Held i njegov animirani film "Nevaljalac", možete li nešto više da kažete o njegovom radu i uopšte o autorima iz tog perioda?

- Animacija je uključena u ratnu propagandu odmah i direktno na svim stranama – o tome sam i sam mnogo pisao. U Americi ne samo da ste imali uključene Disney i cijeli 'Warner Brothers', već je Američka vojska formirala i cijelu jednu jedinicu animatora pri 'The First Motion Picture Unit'. Animator iz MGM-a Rudy Ising završio je oficirsku obuku kako bi mogao komandirati tom jedinicom. U Sovjetskom Savezu je sličnu ulogu imao Ivan Vano Ivanov. O tome koliku je animacija ulogu igrala u ratu svjedoči i činjenica da je Disney definitivno priznat kao gigant američke kulture baš tokom ratnih godina. Upravo njega je Američka vlada slala na turneju po Južnoj Americi kako bi te zemlje pridobio na stranu saveznika, šifra najvažnije ratne operacije u Zapadnoj Europi u Drugom svjetskom ratu – savezničko iskrcavanja u Normandiji – bila je ‘Mickey Mouse’ itd. Held kojeg spominjete spada u jednu vrstu sirove, banalne propagande. U Njemačkoj je zapravo Fishcerkoesen bio najvažnija pojava, jer je on bio jedini evropski animator koji je na tehničkoj, animacijskoj i likovnoj razini, kao i po svojoj filmskoj kulturi, bio apsolutno ravan Disneyu i ostalim američkim studijima, a u ponečemu ih i nadrastao. Goebels je naravno bio svjestan da vi možete raditi propagandu i ovakvu i onakvu, ali ako je to dosadno i negledljivo, onda efekt izostaje. Zato mu je jako stalo da Fiscerkoesena pretvori u nekog nacističkog Disneya. Problem je što ovaj po svemu sudeći nije bio nacist. Studiramo li pažljivo njegove filmove, kao što je to briljantno učinio pokojni William Moritz, naići ćemo na jasne znakove rezistencije i subverzije jer Fischerkoesen je bio daleko od toga da bude nacistički simpatizer. Slično je i sa braćom Diehl koji su u svojim lutka-filmovima gradili jasan i lako čitljiv podtekst kojim su se opirali užasu u koji se njihova zemlja pretvorila.   

Mnogi ovaj period nazivaju "Hitlerov san o Mickey Mouseu", da li je Hitler ovom animiranom produkcijom zaista želio zasjeniti Walta Disneya?

- Zasjeniti Disneya nisu mogli, ali im se kako rekoh činilo izvodljivim da kreiraju Disneyevu njemačku analogiju. Mnogi u svijetu Ameriku doživljavaju pod utjecajem Disneyevih filmova. Disney je zapravo stvorio jednu senzacionalnu, lijepu i skupu reklamu za USA kao superioran civilizacijski model u kojem Amerika funkcionira kao civilizacijski ideal i "konačno rješenje historije". Hitler je naravno sanjao da ima takvo što u svojim rukama.   

Koliko je značajno to što su filmovi konačno ugledali svjetlo dana i po prvi put u Banjaluci prikazani izvan Njemačke?

- Zbilja ne znam je li neki film prvi put prikazan u Banja Luci, ako je to tako sve čestitke organizatorima ovog festivala kojem želim dug život i čiji sam osim toga vanjski suradnik od njegova osnivanja. Mislim da je, naravno, izuzetno značajno da ljudi imaju prilike vidjeti te i sve druge filmove, pročitati sve knjige, vidjeti sve slike… Ništa što je povijesno nasljeđe nipošto ne treba skrivati. Historija nam se možda tako često  ponavlja zato što je skrivamo od nas samih.
(DEPO)